Podrijetlo Ayurvede
Podrijetlo Ayurvede
Ayurveda u svom stvarnom smislu način je života, filozofije i znanosti o ozdravljenju i zdravstvenoj zaštiti. Kao medicinsko znanje dolazi iz dva različita područja vladavine, narodne mudrosti i znanstvenih saznanja. Tradicija pripisuje podrijetlo Ayurvede od samog Stvoritelja. Ayurveda je zbirka načela života koja su rođena sa samim svijetom i za koje se pretpostavlja da se nikada neće promijeniti ni u jednom trenutku ili u bilo kojem dijelu svijeta. Iako Ayurveda prenosi antiknu, autentičnost i učinkovitost, tradicija niti određuje izvor znanja niti sugerira točan datum podrijetla. Navodno božanstvo ove nebeske znanosti je Lord Dhawanthari, utjelovljenje lorda Vishnua.
Veden, stari indijski certifikati, sadrže indikacije o bolesti, iscjeljenju i ostalim temama vezanim za zdravlje. Lijekovi su i čarobni i medicinski. Međutim, informacije o literaturi ne dovode do teorije medicine. To se razvilo u post -vedska doba i vjerojatno je bilo ili prije 5. mirovine u Radima Carake (autor Carakasamhita) i Surutha (autor Suruthamhita). Suruthasamhita je uglavnom udžbenik za kirurške prakse.
Očevi Ayurvede, kao što ih danas poznajemo, ne tvrde o originalnosti kao autorima. Caraka kaže da je revidirao samo jedno djelo Agniveshe, koje je verbalno uputio mudri atreya. Surutha predstavlja tekst kao učenja svog učitelja, kralja Dhanvantrija. Nijedan od tekstova nije predan u originalu. Ono što imamo je pregled ili pitanje Carakasamhite iz Dhridabala i Nagarjuna preispitivanja Suruthasamhita. Detaljne upute u dva djela pokazuju da su Caraka i Surutha u drevnoj Indiji imali niz medicinskih znanja i prakse u drevnoj Indiji. Ostala velika imena u Ayurvedi su Kasyapa, Bhela i Vagbhata. O prva dva se znaju i o djelima s kojima su njihova imena povezana, Kasyapasamhita i Bhelasamhita, koji su dostupni samo u fragmentarnim dijelovima. Vagbhattas Ashtangahradayam, s druge strane, dobro je poznat i rasprostranjen tekst. Kaže se da je živio u ili nakon 5. stoljeća AD
Filozofija Ayurveda
Ayurveda ne vidi ljude kao odvojeno od svemira. Prema Ayurvedi, svemir i čovjek stvoreni su iz pet osnovnih komponenti poznatih kao Panchabhuthas, naime. Akasa (soba), Vayu (zrak), Tejas (svjetlost/toplina ili energija), jala (voda) i prthivi (zemlja). Potonji također sadrže astmu. Panchabhuthe imaju određena svojstva (gunas). Vi ste:
Akasa Sabdam (zvuk)
Vayu Economic (Touch)
tejas roopam (svjetlo)
jala rasam (ukus)
Pthivi Gandham (miris)
Dva druga aspekta Panchabhuta su: 1) Vaša gustoća povećava se od Akashe na Pthivi i 2) Svaki sljedeći Panchabhuta ne samo karakterizira vlastita specifična kvaliteta ili guna, već sadrži i gunu prethodne Panchabhuta. Ovaj postupak kombinacije ili Panchikarna znači da je specifičnost razrijeđena u četiri elementa, osim Akasha, koja je na vrhu ljestvice. Pthivi, na donjem kraju ljestvice, stoga ima gune svih elemenata ili buta. Panchabhuta koncept je ukorijenjen u filozofskim sustavima koji su stvoreni u drevnoj Indiji; Naime Sankhya i Nyaya-Vaiseshika. Ljudi su u mogućnosti pristupiti Panchabhutasima putem pet osjetila ili indrija, naime:
buka uha Akasa
Skin Touch Vayu
Eyyight tejas
Okus jezika Jala
Miris nosnice PTHIVI
Senzorna percepcija Bhutasa temelji se na procesu veze između njih s indriyas.
Ljudsko tijelo, koje se sastoji od Panchabhutas i svakog sićušnog dijela tijela, neodvojiva je mješavina ovih principa. U Ayurvedi su kombinacije ovih načela podijeljene u tri, naime. Vayu ili Vata, Mayu ili Pitta i Valasa ili Kapha u analitičke i ljekovite svrhe. Prva od njih je kombinacija Akasa i Vayu, drugi je Tejas, a treća kombinacija Pthivi i Jala. Ove tri mega pododjele čestica tijela nazivaju se Tridoshas. Oni ne samo da grade i primaju sve dijelove tijela, već i ispunjavaju sve biološke funkcije kada žive. U svom izvornom obliku, one se ne mogu otkriti ni u jednom trenutku tijela. Moramo ih identificirati s dijelovima tijela u kojima prevladavaju.
Acharyas naglašava drugi postulat u vezi s strukturnim temeljima tijela. Ljudsko se tijelo sastoji od sedam dhatus ili tjelesnog tkiva. To su: Rasa (chylus ili Limpa), raktha (krv), mamsa (meso), medas (mast), asthi (kosti/hrskavicu), Majja (Mark) i sukra (sjemenke). Dhatus u konačnici potječe iz Panchabhutas. Dhatus je podložan procesu stalnog isteka koji zaustavlja unos hrane i pića. Dok načelo sedam Dhadu postulira uobičajenu strukturnu osnovu za ljudsko tijelo, nastava Tridosha objašnjava funkcionalnu ravnotežu unutar ljudskog tijela. Tijelo koje je u neravnoteži Tridoshas, tj. je bolestan. Suština ayurvedskog liječenja je obnavljanje ravnoteže u tijelu i obnavljanje sklada između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Prvi korak liječenja je čišćenje tijela. Pet procesa čišćenja ili panchakarmi su: Nasya (pražnjenje glave/nosa); Vamana (povraćanje); Virecana (čišćenje); Rakthamoksana (iznajmljivanje krvi); i vasti (klistir). Lijekovi se obično daju (ako je potrebno) nakon tretmana Panchakarma. Lijekovi Ayurveda temelje se na proizvodima iz biljke, životinjskog kraljevstva i na mineralima. Ovi se proizvodi koriste za stvaranje formulacija na temelju dokazanih formula. Većina biljnih i drugih proizvoda koji se koriste u Ayurvedi sada su iscjeliteljski ključevi za brojne potencijalno opasne bolesti.
Veliki tekstovi
Carakasamhita se sastoji od 120 poglavlja koja su podijeljena u osam dijelova. Ovaj opsežni rad bavi se farmakologijom, etiologijom bolesti, anatomijom, dijagnozom i prognozom, preventivnom terapijom, bolnicama, epidemijama, embriologijom i filozofijom. Carakasamhita također određuje osnovni princip alopatije, naime liječenje stanja suprotnim ili suprotno od uzroka. Caraka kaže: "Oni koji su upoznati s biljem, koriste hladno kako bi ublažili bolesti uzrokovane toplinom, a lijek za te bolesti uzrokovane hladnoćom je toplina". Sljedeće se odnosi i na druge bolesti: lijek je suprotan uzroku. Suruta Samhita uglavnom predaje operaciju. Navodi 101 vrste kirurških instrumenata, ali jasno napominje da je ruka kirurga najvažniji alat. Kirurški alati pažljivo se opisuju njihovom uporabom i učenik će se naučiti kako se nositi s njima. Čitavo se poglavlje bavi kako student može steći praktično iskustvo kirurškim tehnikama. Opisane osobine dobrog kirurga detaljno su opisane. 16. poglavlje Suruta Samhita bavi se plastičnom kirurgijom: uči kako okrenuti rastrgano uho i popraviti odvojeni nos presađivanjem kože i mesa iz drugog dijela pacijenta. Kasyapasamhita i Bhelasamhitha dostupni su samo u fragmentarnom obliku. Karyapasamhita je udžbenik o bolesti žena i djece i njihovog liječenja. Bavi se trudnoćom, trudnoćom i rođenjem. Bhelasamhita karakterizira činjenica da, za razliku od svih prethodnih ayurvedskih tekstova, locira duh u mozgu. Ayurvedski tekst s najvećim čitateljstvom je Ashtangahridyam iz Vagbhata. Autor ne tvrdi originalnost. Njegov deklarirani cilj je sintetizirati sve bivše ayurvedske udžbenike jednostavnim i jasnim jezikom. Sve što znamo o Vagbhata je da je bio sin Simhagupta. Tekst Ashtangahridayam autor je predstavio kao tehnologiju koju su dizajnirali Atreya i drugi mudrac. Podijeljen je u 120 poglavlja koja su podijeljena u šest odjeljaka. Prvo poglavlje započinje pozdrav Buddhi, a zatim u sažetom obliku predstavlja čitavu ayurvedsku teoriju i medicinu. Završava sažetkom preostalih poglavlja knjige. Između ostalog, poglavlja se bave kobnim točkama tijela (MARMA), uzrocima bolesti, mjerama prevencije, liječenjem bolesti, Materia Medica, medicinskim formulacijama, djetinjstvu i ludilu. Drugi sjajan udžbenik je Sarangadharasamhita, koji je navodno napisano oko 1300. godine. Kratko je, objasnio različite dimenzije i utege, različite ayurvedske metode liječenja jednostavnim riječima i ukazuju na recepte za proizvodnju različitih lijekova. Sarangadhara nam se izravno obraća u tekstu. Autor je, a ne učenik koji zapisuje učenja svog učitelja. O Sarangadhari se vrlo malo zna, osim što je ime njegovog oca bilo Damodhara.
ayurveda u Kerali
prije nego što je sanskrit postao jezik intelektualne rasprave i utjecaj Ayurveda Samhitas narastao je u Kerali, imao je vlastitu tradiciju lokalne medicine, koja je ukorijenjena u poznavanju dravidnih i predravidalnih društava. U praksi medicine bile su poznate tri kutije: Ezhava, Mannan i Velan. Dok su prvi prakticirali tako izvučenu opću medicinu, bili su drugi i treći stručnjaci za pitanja i bolesti djece povezane s trudnoćom. Pored toga, postojali su stručnjaci za liječenje zmija i drugih bolesti povezanih s otrovima koji su stvorili udžbenike koji se i danas koriste. Lokalna tradicija je, dakle, bila živa.
Njegov Pharmacopöe sadržavao je lijekove i formulacije koji su bili nepoznati ili neosporni u ayurvedskim samhitama. Na primjer, dok se prepoznaju kvalitete kokosa u sanskritskim djelima. Malezijski liječnik razvio je razne medicinske formulacije iz kokosa, poput Elaneerkuzhambua za oko. Mnoge su takve formulacije uključene u udžbenik Sahasrayogam. U fizioterapiji razvijena je čitava znanost o liječenju različitim metodama. Njavarakizhi, Pizhichil i Dhara dio su te tradicije. Abhyangam ili masaža nafte korištena je za medicinske tretmane i s nekim razlikama u obuci ratnika i plesača Kathakali.
Ayurveda Semhitas došao je u Keralu s širenjem budizma i džainizma (5-7. Stoljeće AD). Utjecaj Samhita i njihova važnost pojačan je rastom naselja Namputhiri (Brahmins). Svako je nagodbu imalo barem jedno kućanstvo specijalizirano za Ayurvedu. Te su obitelji poznate kao Ashtavayyans jer su njihovi članovi dominirali u osam (Ashta) dijelova velikih ayurvedskih tekstova. Danas su preživjele Ashtavaidyan obitelji Kerala: Pulamanthol, Kuttanceri, Trissur Thaikt, Elayidathyu Thaikt, Chirattamon, Vyaskara, Vellot i Alathiyur. Dok se članovi posljednje obitelji Ashtavaidyan nazivaju "Nambi", drugi "mahovina" nazivaju se. Za razliku od Brahmina u sjevernoj Indiji, liječnici Namputhiri koriste vagbhattas ashtangahridayam unatoč svojim budistički-filozofskim pretonama kao bazističkom tekstu.
U 14. stoljeću, širenje sanskrita među ne-brahmanskim kutijama omogućilo je drugima da čitaju i savladaju sadržaj ayurvedskih samhita. Vođe su bile varijare, kasta koja je obavljala određene zadatke u hramovima. Blizina različitih hramova, centri učenja bili su, značilo je da su postali sanskritski učenjaci, a time i Samhitas. Sastanak ova dva toka znanja, Samhitas i lokalna medicinska tradicija stvorili su ono što možete nazvati sustavom Ayurveda Kerala.