Podrijetlo Ayurvede

Podrijetlo Ayurvede

Ayurveda je u svom pravom značenju način života, filozofija i znanost o liječenju i brizi o zdravlju. Kao medicinska spoznaja dolazi iz dvije različite domene, narodne mudrosti i znanstvene spoznaje. Tradicija pripisuje podrijetlo Ayurvede samom Stvoritelju. Ayurveda je zbirka životnih načela koja su rođena sa samim svijetom i za koja se vjeruje da se neće promijeniti ni u jednom trenutku niti u bilo kojem dijelu svijeta. Iako Ayurveda prenosi starinu, autentičnost i učinkovitost, tradicija ne određuje izvor znanja niti sugerira točan datum nastanka. Tvrđeno božanstvo ove nebeske znanosti je Lord Dhanwanthari, inkarnacija Lorda Vishnua.

Vede, drevna indijska svjedočanstva, sadrže reference na bolesti, iscjeljenja i druge teme vezane uz zdravlje. Lijekovi su i čarobni i ljekoviti. Međutim, podaci iz literature ne doprinose teoriji medicine. To se razvilo u post-vedskom razdoblju i vidjelo se u natjecateljskom obliku u djelima Carake (autor Carakasamhita) i Susrutha (autor Susruthasamhita), vjerojatno ili prije 5. stoljeća. Susruthasamhita je uglavnom udžbenik o kirurškoj praksi.

Utemeljitelji Ayurvede kakvu danas poznajemo ne polažu pravo na originalnost kao autori. Caraka kaže da samo revidira Agniveshino djelo, koje je usmeno uputio mudrac Atreya. Susrutha predstavlja tekst kao učenje svog učitelja, kralja Dhanvantrija. Nijedan od tekstova nije došao do nas u izvornom obliku. Ono što imamo je recenzija ili izdanje Carakasamhite od Dhridabale i Nagarjunina recenzija Susruthasamhite. Detaljne upute u ta dva djela pokazuju da su Caraka i Susrutha u drevnoj Indiji imali niz medicinskih znanja i praksi na koje su se mogli osloniti. Druga velika imena u Ayurvedi su Kasyapa, Bhela i Vagbhata. Vrlo malo se zna o prva dva i djelima s kojima se povezuju njihova imena, Kasyapasamhita i Bhelasamhita, koja su dostupna samo u fragmentima. Vagbhatin Ashtangahridayam, s druge strane, dobro je poznat i naširoko čitan tekst. Rečeno je da je živio u ili nakon 5. stoljeća nove ere

FILOZOFIJA AYURVEDE

Ayurveda ne vidi ljude kao bića odvojena od svemira. Prema Ayurvedi, svemir i čovjek stvoreni su od pet osnovnih komponenti poznatih kao Panchabhuthas, tj. Akasa (prostor), Vayu (zrak), Tejas (svjetlost/toplina ili energija), Jala (voda) i Prthivi (zemlja). Potonji također sadrže astmu. Panchabhuthe imaju specifična svojstva (gune). Oni su:

Akasa Sabdam (zvuk)

Vayu Thrifty (dodir)

Tejas Roopam (lako)

Jala Rasam (okus)

Prthivi Gandham (miris)

Dva daljnja aspekta Panchabhuta su: 1) njihova gustoća progresivno raste od Akashe do Prthivija i 2) svaka sljedeća Panchabhuta nije samo karakterizirana vlastitom specifičnom kvalitetom ili Gunom, već također sadrži Gunu prethodne Panchabhute. Ovaj kombinirani proces ili Panchikarna znači da je specifičnost razrijeđena u četiri elementa osim Akashe, koja je na vrhu ljestvice. Prthivi, na donjem kraju ljestvice, stoga ima gune svih elemenata ili bhute. Koncept Panchabhuta ukorijenjen je u filozofskim sustavima koji su se pojavili u drevnoj Indiji; naime Sankhya i Nyaya-Vaiseshika. Ljudi mogu pristupiti Panchabhutas kroz pet osjetila ili Indriyas, naime:

Zvonjava u uhu Akasa

Dodir kože Vayu

Vid Tejas

Jezik okus Jala

Nazalni miris Prthivi

Osjetna percepcija Bhuta nastaje zbog procesa povezivanja između njih i Indriya.

Ljudsko tijelo, koje se sastoji od panchabhuta i svakog sićušnog dijela tijela, neodvojiva je mješavina ovih principa. U Ayurvedi su kombinacije ovih principa podijeljene u tri, tj. Vayu ili Vata, Mayu ili Pitta i Valasa ili Kapha za analitičke i iscjeliteljske svrhe. Od njih, prvi je kombinacija Akasa i Vayu, drugi je Tejas, a treći je kombinacija Prthivi i Jala. Ove tri mega-divizije tjelesnih čestica nazivaju se Tridoše. Oni ne samo da izgrađuju i održavaju sve dijelove tijela, već i ispunjavaju sve biološke funkcije dok su živi. Ne mogu se otkriti u svom izvornom obliku bilo gdje na tijelu. Moramo ih identificirati s dijelovima tijela u kojima prevladavaju.

Acharye ističu još jedan postulat koji se odnosi na strukturne temelje tijela. Ljudsko tijelo sastoji se od sedam dhatua ili tjelesnih tkiva. To su: Rasa (hilus ili mlohavi), Raktha (krv), Mamsa (meso), Medas (mast), Asthi (kost/hrskavica), Majja (srž) i Sukra (sjeme). Dhatui su u konačnici izvedeni iz Panchabhuta. Dhatui su podložni stalnom procesu propadanja, koji se zaustavlja konzumiranjem hrane i pića. Dok princip Sedam Dhadua postulira zajedničku strukturnu osnovu za ljudsko tijelo, doktrina Tridosha objašnjava funkcionalnu ravnotežu unutar ljudskog tijela. Tijelo koje je u neravnoteži tridoša, tj. je bolestan. Bit ayurvedskog medicinskog tretmana je uspostaviti ravnotežu u tijelu i uspostaviti sklad između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Prvi korak u liječenju je čišćenje organizma. Pet procesa pročišćavanja ili panchakarme su: Nasya (pražnjenje glave/nosa); vamana (povraćanje); Virecana (pročišćavanje); rakthamoksana (posudba krvi); i Vasti (klistir). Lijekovi se obično daju (ako je potrebno) nakon tretmana Panchakarme. Ayurvedski lijekovi temelje se na proizvodima iz biljnog i životinjskog carstva te također na mineralima. Ovi se proizvodi koriste za stvaranje formulacija na temelju provjerenih formula. Većina biljnih i drugih proizvoda koji se koriste u Ayurvedi sada se smatraju ljekovitim ključevima za niz potencijalno opasnih bolesti.

SJAJNI TEKSTOVI

Carakasamhita se sastoji od 120 poglavlja podijeljenih u osam dijelova. Ovo opsežno djelo bavi se farmakologijom, etiologijom bolesti, anatomijom, dijagnozom i prognozom, preventivnom terapijom, bolnicama, epidemijama, embriologijom i filozofijom. Carakasamhita također iznosi temeljno načelo alopatije, a to je liječenje stanja s njegovom suprotnošću ili suprotnošću od uzroka. Caraka kaže: "Oni koji poznaju biljke koriste hladnoću za ublažavanje bolesti uzrokovanih vrućinom, a lijek za te bolesti uzrokovane hladnoćom je toplina." Isto vrijedi i za druge bolesti: lijek je suprotan uzroku. Susrutasamhita uglavnom podučava kirurgiju. Navodi 101 vrstu kirurških instrumenata, ali jasno kaže da je kirurgova ruka najvažniji alat. Kirurški alati su detaljno opisani s njihovom upotrebom i student se uči kako se njima služiti. Cijelo jedno poglavlje usredotočeno je na to kako student može steći praktično iskustvo s kirurškim tehnikama. Detaljno su opisane kvalitete dobrog kirurga. Šesnaesto poglavlje Susrutasamhite bavi se plastičnom kirurgijom: uči kako preoblikovati otrgnuto uho i također popraviti odrezani nos presađivanjem kože i mesa s drugog dijela tijela pacijenta. Kasyapasamhita i Bhelasamhitha dostupne su nam samo u fragmentarnom obliku. Karyapasamhita je udžbenik o bolestima žena i djece i njihovom liječenju. Bavi se trudnoćom, prenatalnom skrbi i porodom. Ono što razlikuje Bhelasamhitu je to što, za razliku od svih prethodnih ayurvedskih tekstova, smješta um u mozak. Ayurvedski tekst s najvećom čitanošću je Ashtangahridyam Vagbhate. Autor ne polaže pravo na originalnost. Njegov iskazani cilj je ponovno sintetizirati sve prethodne ayurvedske udžbenike na jednostavan i jasan jezik. Sve što znamo o Vagbhati je da je bio Simhaguptin sin. Tekst Ashtangahridayama autor predstavlja kao tehniku ​​koju su izložili Atreya i drugi mudraci. Podijeljena je na 120 poglavlja podijeljenih u šest dijelova. Prvo poglavlje započinje pozdravom Budi, a zatim na sažet način predstavlja cjelokupnu ayurvedsku teoriju i medicinu. Završava sažetkom preostalih poglavlja knjige. Poglavlja pokrivaju, između ostalog, fatalne točke tijela (Marma), uzroke bolesti, preventivne mjere, liječenje bolesti, materia medica, medicinske formulacije, dječje bolesti i ludilo. Još jedan veliki udžbenik je Sarangadharasamhita, za koju se kaže da je napisana oko 1300. godine. Kratka je, jednostavnim riječima objašnjava različite mjere i utege, različite ayurvedske postupke liječenja i daje recepte za izradu raznih lijekova. Sarangadhara nam se obraća izravno u tekstu. On je autor, a ne učenik koji zapisuje učenja svog učitelja. O Sarangadhari se zna vrlo malo osim da mu se otac zvao Damodhara.

AYURVEDA U KERALI

Prije nego što je sanskrt postao jezik intelektualne rasprave i utjecaj ajurvedskih samhita porastao u Kerali, imala je vlastitu autohtonu medicinsku tradiciju ukorijenjenu u znanju dravidskih i preddravidskih društava. U liječničkoj praksi bile su poznate tri kaste: Ezhava, Mannan i Velan. Dok su se prvi bavili tzv. općom medicinom, drugi i treći su bili specijalisti za pitanja trudnoće i dječjih bolesti. Osim toga, postojali su stručnjaci za liječenje ugriza zmija i drugih bolesti povezanih s otrovom koji su izradili udžbenike koji se i danas koriste. Lokalna je tradicija stoga bila živa.

Njegova farmakopeja sadržavala je lijekove i formulacije koje su bile nepoznate ili neprovjerene u ayurvedskim samhitama. Dok su, na primjer, svojstva kokosa prepoznata u sanskritskim djelima. Upravo je malezijski liječnik razvio razne ljekovite formulacije poput Elaneerkuzhambu za oko od kokosa. Mnoge takve formulacije sadržane su u udžbeniku Sahasrayogam. U fizioterapiji je razvijena čitava znanost o liječenju različitim metodama. Njavarakizhi, Pizhichil i Dhara dio su ove tradicije. Abhyangam ili masaža uljem koristila se za medicinske tretmane i uz neke razlike u obuci ratnika i plesača Kathakali.

Ajurvedske samhite došle su u Keralu sa širenjem budizma i džainizma (5.-7. stoljeće nove ere). Utjecaj Samhita i njihova važnost porasli su s rastom naselja Namputhiri (Brahman). Svako naselje imalo je barem jedno kućanstvo specijalizirano za Ayurvedu. Ove su obitelji poznate kao Ashtavaidyan jer su njihovi članovi savladali osam (ashta) dijelova glavnih ayurvedskih tekstova. Danas su preživjele Ashtavaidyan obitelji u Kerali: Pulamanthol, Kuttancheri, Trissur Thaikat, Elayidathyu Thaikat, Chirattamon, Vyaskara, Vellot i Alathiyur. Dok se članovi posljednje obitelji Ashtavaidyan zovu 'Nambi', ostali se zovu 'Moss'. Za razliku od brahmana iz sjeverne Indije, Namputhiri liječnici koriste Vagbhatin Ashtangahridayam kao temeljni tekst, unatoč njegovim budističkim filozofskim prizvucima.

U 14. stoljeću širenje sanskrta među nebrahmanskim kastama omogućilo je drugima da čitaju i ovladaju sadržajem ayurvedskih Samhita. Vođe su bili Varieri, kasta koja je obavljala određene poslove u hramovima. Blizina Variersa hramovima, koji su bili središta učenja, značila je da su postali učenjaci sanskrta, a time i Samhita. Spoj ovih dviju struja znanja, Samhita i autohtone medicinske tradicije, stvorio je ono što se može nazvati Kerala sustav Ayurvede.