Značenje rukovanja za psihoterapeuta
Naše rukovanje drugima govori više informacija o nama nego što mislimo, kaže američka studija koju sam nedavno pročitao. Istraživači sa Sveučilišta u Alabami procijenili su rukovanje 112 studenata i studentica na temelju osam karakteristika: suhoća, temperatura, tekstura, snaga, snaga, potpunost stiska, trajanje i kontakt očima. Ispitanici su ispunili i četiri upitnika osobnosti te su rezultati uspoređeni. Istraživači su otkrili da su rukovanja stabilna i dosljedna kroz vrijeme i spol. Studija zaključuje da su karakteristike rukovanja povezane i s objektivnim mjerama osobnosti i s dojmovima koje ljudi stvaraju jedni o drugima. Posebno…

Značenje rukovanja za psihoterapeuta
Naše rukovanje drugima govori više informacija o nama nego što mislimo, kaže američka studija koju sam nedavno pročitao. Istraživači sa Sveučilišta u Alabami procijenili su rukovanje 112 studenata i studentica na temelju osam karakteristika: suhoća, temperatura, tekstura, snaga, snaga, potpunost stiska, trajanje i kontakt očima. Ispitanici su ispunili i četiri upitnika osobnosti te su rezultati uspoređeni. Istraživači su otkrili da su rukovanja stabilna i dosljedna kroz vrijeme i spol. Studija zaključuje da su karakteristike rukovanja povezane i s objektivnim mjerama osobnosti i s dojmovima koje ljudi stvaraju jedni o drugima. Konkretno, pet karakteristika rukovanja (jačina, snaga, trajanje, kontakt očima i potpunost stiska) korišteno je da se utvrdi smatra li se stisak čvrstim. Rezultati potvrđuju široko rasprostranjeno mišljenje da su ljudi čiji je stisak ruke čvršći ekstravertiraniji i iskusniji te manje neurotični i sramežljivi od onih s manje čvrstim ili mlitavim stiskom ruke, a ta se informacija o osobi prenosi drugima prilikom rukovanja.
SuradniciTouch Papers: Dijalozi o dodiru u psihoanalitičkom prostoru(Galton, 2006) raspravljaju o važnosti i važnosti mnogih aspekata tjelesnog kontakta u psihoterapijskoj ordinaciji. Nekoliko autora ispituje što za psihoanalitičara ili psihoterapeuta znači rukovati se ili ne rukovati se s klijentom. Oni komentiraju da u psihoanalitičkoj zajednici u Velikoj Britaniji postoji opća nevoljkost rukovanju s pacijentima, osim ponekad na početku i na kraju liječenja. Mnogi britanski psihoanalitičari i psihoanalitički psihoterapeuti na rukovanje s pacijentom gledaju kao na fizički kontakt koji treba izbjegavati ili svesti na minimum jer narušava prijenosni odnos. Također bismo mogli razmotriti mogu li se strahovi od zavođenja ili proždiranja kod klijenta (ili terapeuta) probuditi fizičkim kontaktom rukovanja. Kao što nas podsjeća Brett KahrDodirnite PapiriSvaka fizička interakcija između dvoje ljudi može potaknuti nesvjesna sjećanja na prethodne fizičke interakcije, osobito one koje su provokativne ili uvredljive.
Međutim, rukovanje na kraju psihoterapijske sesije također može biti znak poboljšane sposobnosti povezivanja s drugima. Kad sam nedavno rekao psihoterapeutu da pišem ovaj članak o rukovanju u ordinaciji, rekla mi je o klijentu s kojim radi već nekoliko godina. Na početku liječenja njezina je pacijentica bila hospitalizirana 18 mjeseci i jedva je mogla govoriti. Nikada se nisu rukovali sve do nedavno, kada se pacijentica rukovala s mojom kolegicom na kraju zadnje sesije prije ljetne stanke. Oboje su ovu radnju shvatili kao izraz pacijentičine sposobnosti povezivanja i odnosa s drugima i sa samom sobom.
U svakodnevnom životu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjevernoj Americi neobično je nakon prvog susreta rukovati se s nekim koga redovito susrećemo, za razliku od mnogih dijelova Europe i Južne Amerike gdje je uobičajeno da se ljudi rukuju pri svakom susretu i ponovno pri rastanku. Dvojica suradnikaDodirnite PapiriIako su godinama živjeli i radili u Velikoj Britaniji, izvorno su došli iz drugih zemalja i kultura gdje je rukovanje češće, uključujući i psihoanalitičke krugove.
Maria Emilia Pozzi, rođena u Italiji, piše uDodirnite Papirida joj se njezin prvi psihoanalitičar u Švicarskoj nekoliko godina rukovao četiri puta tjedno na početku i na kraju svake seanse. Bio je šok kada je u Londonu upoznala svoju prvu analitičarku, koja nije ustala niti se rukovala s njom sve do posljednje seanse, kada je i sama skupila hrabrosti i započela rukovanje za koje se sjećala da joj je bilo pomalo neugodno zbog reaktivnog rukovanja.
Psihoanalitičar AH Brafman, koji je u UK došao iz Brazila, piše da ga je zabavljalo čitati rasprave koje uključuju rukovanje kao primjer dodirivanja pacijenta. Prisjeća se vlastitog iznenađenja u svojim prvim seansama sa svojim analitičarom u Londonu, kada su njegovo rukovanje dovelo do tumačenja o nesvjesnom prijenosnom značaju takvog ponašanja. Čak i sada, mnogo godina kasnije, nije uvjeren da je njegova želja za rukovanjem bila izraz neke podsvjesne potrebe.
Još jedna članica osoblja, cijenjena psihoanalitičarka Pearl King, sada u svojim 80-ima, piše da uvijek pozdravlja pacijente pri prvom susretu jer vjeruje da je važno raditi na kulturološki prihvaćenoj osnovi. Jedini put kada se rukuje sa svojim pacijentima je nakon posljednje seanse prije duge pauze. To je čvrst stisak ruke koji prenosi pacijentu da je dobro i da će se brinuti o sebi dok su ona i pacijent razdvojeni, znajući da se njezini pacijenti moraju osloniti na nju da neće učiniti ništa što bi moglo ugroziti njihovo postojanje da nastave raditi s njima kada se vrate nakon pauze.
Psihoanalitičarka Valerie Sinason piše uDodirnite Papiripotpuno drugačijeg rukovanja kada je prije nekoliko godina posjetila azil na grčkom otoku Lerosu. Opisuje kako je ušla u golemi, hladan odjel koji je smrdio na izmet i gdje su se goli i namazani pacijenti gurali na starim željeznim krevetima. Prišla je određenom prepunom krevetu, predstavila se i ispružila ruku. Iz mase ljudske boli izronio je čovjek s Downovim sindromom i stisnuo joj ruku. Godinu dana kasnije, upoznala je istog mladića u prvoj grupi kod kuće za proučavanje osoba s invaliditetom u Ateni. Otvorio je vrata kad je pozvonila i rukovali su se na uobičajeni način. Bio je elegantno odjeven i poveo ju je u obilazak kuće. Zatim joj je preko prevoditelja rekao: "Sjećam te se. Rukovala si se sa mnom na Lerosu."
Ako rukovanje doista otkriva toliko o nama kao što zaključuje američka studija, rukovanje s našim psihoterapijskim klijentima može otkriti više o nama nego što želimo, narušavajući tako transferni odnos. S druge strane, ako naši kupci zaista mogu saznati toliko toga o nama iz našeg rukovanja, koliko još mi možemo naučiti o njima iz njihovog rukovanja?
Reference
Galton, G. (2006).Touch Papers: Dijalozi o dodiru u psihoanalitičkom prostoru. (London: Karnac).
Ovaj je članak prvi put objavljen uKarnac recenzija, Broj 10
Graeme Galton iz 2006
Alternativni praktičar psihoterapije
Najbolje mjesto za pronalaženje alternativnih praktičara psihoterapije je u našem besplatnom imeniku alternativnih praktičara. Za pregled svih praktičara alternativne psihoterapije kliknite ovdje.