Uloga klimatskih konferencija: uspjesi i neuspjesi

Uloga klimatskih konferencija: uspjesi i neuspjesi

Usred rastuće zabrinutosti zbog klimatskih promjena i njihovih bezbrojnih utjecaja, uloga klimatskih konferencija pojavila se kao važna platforma za znanstvene rasprave, političke pregovore i postavljanje akcijskih planova za borbu protiv globalnog zatopljenja. Tijekom godina ove su konferencije doživjele i zapažene uspjehe i gorke neuspjehe. U ovom će se članku raspravljati o ulozi klimatskih konferencija i njihovim ključnim uspjesima i neuspjesima kako bi se pružila sveobuhvatna slika o tome u kojoj su mjeri napredovale ili omele borbu protiv klimatskih promjena.

Povijest klimatskih konferencija

Povijest klimatskih konferencija počinje 1970-ih, kada su znanstvenici počeli prepoznavati globalno zatopljenje i efekt staklenika kao ozbiljne prijetnje svjetskom ekosustavu. Prva međunarodna konferencija o učincima klimatskih promjena održana je u Ženevi 1979. godine i postavila je temelj za kasnije globalne sastanke.

Od prve konferencije UN-a o klimi do osnutka IPCC-a

Prva konferencija UN-a o klimi (UNCC: Konferencija o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda) održana je u Berlinu, Njemačka, 1995. godine. Tu se pojavio "Berlinski mandat", koji je naglasio potrebu za vođenjem tekućih pregovora o ograničavanju emisija stakleničkih plinova.

Dvije godine kasnije, 1997., ti su pregovori doveli do potpisivanja Protokola iz Kyota, nazvanog po japanskom gradu u kojem se konferencija održala.

Značajna je i godina 1988., koja se smatra godinom rođenja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC). Ovo tijelo, koje je pokrenuo UN, ima zadatak procijeniti trenutno stanje znanosti o klimatskim promjenama i razviti utjecaje i rizike, kao i moguće strategije prilagodbe i ublažavanja.

Ključni uspjesi klimatskih konferencija

Konferencije o klimi pomogle su u podizanju svijesti o potrebi za djelovanjem u borbi protiv klimatskih promjena i proizvele su neke značajne međunarodne sporazume.

Protokol iz Kyota

Jedan od najvećih uspjeha u povijesti klimatskih konferencija bio je Protokol iz Kyota koji je usvojen 1997. Bio je to prvi međunarodni sporazum koji je postavio pravno obvezujuće ciljeve smanjenja emisija za industrijalizirane zemlje. Do 2020. trebale bi smanjiti svoje emisije stakleničkih plinova u prosjeku za najmanje 5% u usporedbi s razinama iz 1990. godine.

Pariški sporazum

Sljedeći značajan ishod bio je Pariški sporazum, usvojen na 21. UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama (COP21) 2015. Cilj sporazuma je ograničiti globalno zagrijavanje na znatno ispod 2°C, ako je moguće na 1,5°C, u usporedbi s predindustrijskom erom. Potpisalo ga je 195 zemalja, a uključuje i razvijene i zemlje u razvoju.

Neuspjesi i izazovi klimatskih konferencija

Unatoč spomenutim uspjesima, klimatske konferencije nisu prošle bez značajnih izazova i neuspjeha.

Nedosljedno sudjelovanje i angažman

Ključni problem je nedosljedno sudjelovanje i angažman ključnih dionika. Na primjer, 2017. godine administracija Donalda Trumpa najavila je da će se Sjedinjene Države – jedan od najvećih svjetskih emitera stakleničkih plinova – povući iz Pariškog sporazuma.

Nedostatak predanosti

Drugi problem je što mnogi ugovori nisu obvezujući. Pariški sporazum, iako ključni uspjeh, uvelike se oslanja na dobrovoljne doprinose zemalja kako bi se smanjile njihove emisije, što bi moglo ograničiti učinkovitost sporazuma.

Zaključak

Konferencije o klimi igraju ključnu ulogu u promicanju globalnog dijaloga i određivanju agende za djelovanje u vezi s klimatskim promjenama. Ostvarili su neka značajna postignuća, kao što su Protokol iz Kyota i Pariški sporazum. Međutim, unatoč ovim uspjesima, još uvijek postoje značajni izazovi, poput nedosljednog sudjelovanja ključnih zemalja i nedostatka obvezujućih sporazuma. Ovim se pitanjima treba pozabaviti na budućim konferencijama o klimi kako bi se izgradio jači i učinkovitiji konsenzus u borbi protiv klimatskih promjena.