Sadašnji status Pariškog sporazuma

Sadašnji status Pariškog sporazuma

Pariški sporazum, revolucionarni sporazum o klimi, dogovoren je na Globalnoj konferenciji o klimatskim promjenama (COP21) u Parizu, Francuska, krajem 2015. Važnost ovog sporazuma leži u globalnom konsenzusu bez presedana o potrebi da se globalno zagrijavanje ograniči na znatno ispod 2 stupnja Celzija, po mogućnosti 1,5 stupnjeva Celzija, do kraja stoljeća. Gotovo sve zemlje svijeta, njih 196, potpisale su sporazum, a većina ga je i ratificirala, što znači da su se zakonski obvezale na ograničavanje globalnog zatopljenja. Ovaj će članak ispitati i ocijeniti trenutni status ovog važnog ugovora.

Kako Pariški sporazum funkcionira

Prije nego što objasnimo trenutni status ovog sporazuma, važno je razumjeti mehanizam ovog globalnog ugovora.

Ciljevi i obveze država potpisnica

Glavni cilj sporazuma je ograničiti globalno zatopljenje smanjenjem emisije stakleničkih plinova. U tu svrhu, svaka zemlja potpisnica koja je ratificirala sporazum predložila je Nacionalno utvrđeni doprinos (NDC). Ovaj post opisuje kako zemlja planira smanjiti svoje emisije i prilagoditi se utjecajima klimatskih promjena.

Mehanizam provjere

Kako bi se osiguralo da zemlje ispunjavaju svoje obveze, Pariškim sporazumom uspostavljen je mehanizam revizije za reviziju napretka svakih pet godina i postavljanje novih ciljeva ako je potrebno. Ovaj proces pregleda naziva se "globalna provjera stanja" i namijenjen je osiguravanju redovitog povećanja ambicija.

Sadašnji status Pariškog sporazuma

Više od pet godina nakon potpisivanja Pariškog sporazuma, većina zemalja poduzela je prve korake u provedbi svojih nacionalnih doprinosa. Međutim, opseg i brzina tih mjera još uvijek nisu dovoljni za postizanje glavnog cilja sporazuma.

Napredak u smanjenju emisija stakleničkih plinova

Provedba Pariškog sporazuma nedvojbeno je dovela do napretka u smanjenju emisija stakleničkih plinova. Prema Izvješću o jazu emisija Programa Ujedinjenih naroda za okoliš, globalne emisije CO2 ostale su gotovo stabilne od 2016. godine.

Međutim, usprkos tom napretku, izvješće upozorava da trenutne akcije zemalja za smanjenje emisija nisu dovoljne da se postigne cilj od 2 stupnja, a kamoli cilj od 1,5 stupnjeva.

Provedba nacionalnih doprinosa

Većina zemalja podnijela je svoje prve nacionalne doprinose i predstavila planove za smanjenje svojih emisija stakleničkih plinova. Mnogi su krenuli u realizaciju svojih planova, npr. B. izgradnjom više obnovljivih izvora energije, poboljšanjem energetske učinkovitosti i provedbom mjera pošumljavanja.

Međutim, postoji jaz između ambicioznih ciljeva postavljenih u Pariškom sporazumu i stvarnih akcija zemalja. Napredak u provedbi nacionalnih doprinosa i dalje je nedovoljan.

Izazovi i kamen spoticanja

Unatoč naporima međunarodne zajednice da postigne ciljeve Pariškog sporazuma, postoje brojni izazovi.

Nedostatak ambicija

Prema mišljenju stručnjaka, nacionalni doprinosi država nisu dovoljni za postizanje cilja 2 stupnja. Energetska, industrijska i prometna politika mnogih zemalja još uvijek nije dovoljno usmjerena prema zaštiti klime.

financiranje

Financiranje zaštite klime i prilagodbe klimatskim promjenama još je jedan veliki izazov. Pariški sporazum propisuje da će industrijalizirane zemlje od 2020. godišnje osigurati 100 milijardi dolara financijske pomoći zemljama u razvoju. Međutim, kontroverzno je hoće li se taj cilj postići.

zaključak

Pariškim sporazumom napravljen je važan korak prema globalnoj zaštiti klime. Uspio je pridobiti gotovo sve zemlje svijeta da se slože oko zajedničkog cilja i obvežu smanjiti svoje emisije. Međutim, napredak do danas nije dovoljan. Zemlje moraju ubrzati svoje napore i povećati svoje ambicije kako bi postigle dogovorene ciljeve. U tom smislu, Pariški sporazum ostaje trajni zadatak i izazov za međunarodnu zajednicu.