Trenutačno stanje Pariškog sporazuma
Trenutačno stanje Pariškog sporazuma
Pariški sporazum, revolucionarni ugovor o klimatskoj zaštiti, dogovoren je na Globalnoj klimatskoj konferenciji (COP21) u Parizu u Francuskoj krajem 2015. godine. Važnost ovog sporazuma leži u njegovom neviđenom globalnom konsenzusu o potrebi da se globalno zagrijavanje ograničava do kraja Celseus -a, preferiranih do 1,5 stupnjeva. Gotovo sve države u svijetu, 196 u broju, potpisale su sporazum, a većina ih je ratificirala, što znači da su se zakonski obvezali ograničiti globalno zagrijavanje. Ovaj će članak ispitati i procijeniti trenutni status ovog važnog ugovora.
Funkcionalnost Pariškog sporazuma
Prije nego što objasnimo trenutni status ovog sporazuma, važno je razumjeti mehaniku ovog globalnog ugovora.
Ciljevi i obveze potpisnika
Glavni cilj sporazuma je ograničiti globalno zagrijavanje smanjenjem emisija stakleničkih plinova. U tu svrhu, svaka država potpisnika koja je ratificirala sporazum predložila je nacionalno utvrđeni doprinos (NDC). Ovaj članak određuje kako država planira smanjiti svoje emisije i prilagoditi se učincima klimatskih promjena.
Provjerite mehanizam
Kako bi se osiguralo da savezne države ispune svoje obveze, Pariški sporazum predviđen je mehanizmom za pregled u kojem se napredak provjerava svakih pet godina i, ako je potrebno, postavljaju nove ciljeve. Ovaj postupak pregleda naziva se "global Inventar" i namijenjen je redovitom povećanju ambicija.
Trenutni status Pariškog sporazuma
Više od pet godina nakon potpisivanja Pariškog sporazuma, većina je zemalja poduzela prve korake za provedbu svojih nacionalnih doprinosa. Međutim, opseg i brzina ovih mjera još uvijek nisu dovoljni za postizanje glavnog cilja sporazuma.
Napredak u smanjenju emisija stakleničkih plinova
Provedba Pariškog sporazuma nesumnjivo je dovela do napretka u smanjenju emisija stakleničkih plinova. Prema izvješću o prolazu u emisiji Programa okoliša Ujedinjenih naroda, Global CO2 emisije ostale su gotovo stabilne od 2016. godine.
Unatoč ovom napretku, izvješće upozorava da trenutne mjere saveznih država nisu dovoljne za smanjenje emisije za postizanje cilja od 2 stupnja, a kamoli cilj od 1,5 stupnja.
Provedba nacionalnih doprinosa
Većina zemalja podnijela je svoje prve nacionalne doprinose i predstavila planove za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Mnogi su počeli provoditi svoje planove, npr. B. Izradom više obnovljivih energija, poboljšanje energetske učinkovitosti i provedbu mjera za pošumljavanje.
Međutim, postoji jaz između ambicioznih ciljeva koji su postavljeni u pariškom sporazumu i stvarnih mjera saveznih država. Napredak u provedbi nacionalnih doprinosa još uvijek je neadekvatan.
Izazovi i kamen spoticanja
Unatoč naporima međunarodne zajednice da postigne ciljeve Pariškog sporazuma, postoji niz izazova.
Nedostatak ambicija
Prema stručnjacima, nacionalni doprinosi saveznih država nisu dovoljni za postizanje cilja od 2 stupnja. Energetska, industrijska i transportna politika mnogih zemalja još uvijek nije dovoljno usmjerena prema klimatskoj zaštiti.
Financiranje
Financiranje klimatske zaštite i prilagođavanje klimatskim promjenama još je jedan veliki izazov. Pariški sporazum predviđa da industrijalizirane zemlje osiguravaju zemlje u razvoju od 2020. godišnje 100 milijardi USD financijskih pomagala. Međutim, je li taj cilj postignut kontroverzan.
ZAKLJUČAK
Pariški sporazum prošao je važan korak ka globalnoj klimatskoj zaštiti. Uspio je natjerati gotovo sve države u svijetu da se dogovore o zajedničkom cilju i bave se obvezama smanjenja emisija. Međutim, prethodni napredak je neadekvatan. Zemlje moraju ubrzati svoje napore i povećati svoje ambicije kako bi postigle dogovorene ciljeve. U tom smislu, pariški sporazum ostaje tekući zadatak i izazov za međunarodnu zajednicu.