Može li tjelesna aktivnost smanjiti rizik od depresije?

Odnos

Choi K, Zheutlin A, Karlson R, et al. Tjelesna aktivnost kompenzira genetski rizik za depresiju procijenjen u kohortnoj studiji biobanke uz korištenje elektroničkih zdravstvenih zapisa [objavljeno online 5. studenog 2019.].Pritisni strah. doi:10.1002/da.22967

Cilj studija

Utvrditi je li tjelesna aktivnost povezana s genetskim rizikom za depresiju i procijeniti razinu tjelesne aktivnosti koja je povezana s rizikom

Nacrt

Kohortna studija – neintervencijska promatračka studija

sudionik

Sudionici su bili pacijenti iz Partners Biobank, tekuće virtualne kohortne studije pacijenata u bolničkom sustavu Partners HealthCare. Podaci iz ankete o tjelesnoj aktivnosti koju su sami prijavili i potrebni genomski podaci dostupni su od ukupno 11.615 sudionika.

Završna studija uključila je 7968 sudionika europskog podrijetla prosječne dobi od 59,9 godina i 57% žena. Svi sudionici nisu imali dijagnoze depresije (na temelju kodova za naplatu) u 1 godini prije završetka ankete.

Status slučaja u odnosu na kontrolu definiran je kao 2 ili više šifri naplate povezanih s depresijom u dvogodišnjem razdoblju istraživanja nakon početnih anketa o samoprocjeni u usporedbi s onima bez njih. Oni sa samo 1 šifrom uklonjeni su iz studije.

Procijenjeni parametri studije

Poligenski rizik određen je pomoću velike meta-analize studije povezanosti na cijelom genomu. Sudionici su bili podijeljeni u 3 skupine: niskog rizika, srednjeg rizika i visokog rizika.

Razine tjelesne aktivnosti temeljene su na ispitivanjima samoprocjene različitih vrsta aktivnosti koje se provode tjedno i prosječnog broja sati provedenih u tjelesnim aktivnostima. Razine tjelesne aktivnosti podijeljene su u kvintile na temelju prosječnog broja sati aktivnosti: 0,1 sat, 1,1 sat, 3,2 sata, 6 sati i 11,6 sati. Izračunati metabolički ekvivalent radnih sati (MET) bio je u visokoj korelaciji s ukupnim brojem sati tjelesne aktivnosti, tako da su istraživači koristili ukupne sate kao primarnu analitičku varijablu, uzimajući u obzir praktične preporuke.

Jogging i trčanje pokazali su najjaču povezanost s učincima na pojavu depresije.

Istraživači su usporedili učestalost depresije (na temelju kodova za naplatu) među poligenskim rizičnim skupinama 2 godine nakon provođenja istraživanja.

Ključni uvidi

Općenito, dvogodišnja prevalencija incidentne depresije bila je veća među onima u skupinama s najnižom tjelesnom aktivnošću i niža među onima koji su najviše vježbali. Sveukupno, otprilike 8% cijele kohorte (n = 7968) ispunilo je kriterije za depresiju u 2 godine nakon ankete o tjelesnoj aktivnosti. 2 niže kvintile tjelesne aktivnosti (0,1 sat i 1,1 sat) imale su iznadprosječne razine depresije (10% odnosno 9,5%), dok su 3 gornje kvintile tjelesne aktivnosti (3,2 sata, 6 sati i 11,6 sati) imale ispodprosječnu pojavu depresije (6,5%, 7,2% odnosno 6,2%).

Slično tome, prevalencija depresije bila je niža među fizički aktivnijim pojedincima (koji su prijavili najmanje 3,2 sata tjedno) unutar svake poligenske rizične skupine. Slijedi usporedba postotka incidencije depresije po poligenskoj kategoriji rizika za kvintile 1 do 2 (0 do 1,1 sat tjedno) u odnosu na kvintile 3 do 5 (≥ 3,2 sata tjedno):

• Gruppe mit geringem Risiko 8,7 % gegenüber 5,6 %
• Gruppe mit mittlerem Risiko 9,1 % gegenüber 6,5 %
• Risikogruppe 12,7 % gegenüber 8,1 %

U konačnici, oni s najvećim poligenskim rizikom od depresije koji su vježbali imali su manju učestalost depresije od svojih neaktivnih kolega s niskim rizikom. Nije iznenađujuće da su oni koji su bili vrlo fizički aktivni i u skupini s najnižim poligenskim rizikom prošli najbolje, s najnižom učestalošću depresije (5,6%).

Ovi su rezultati ostali čak i nakon prilagodbe za potencijalne zbunjujuće faktore kao što su indeks tjelesne mase (BMI), razina obrazovanja, status zaposlenja i prethodna depresija. I podskupine niskog i visokog intenziteta pokazale su pozitivne učinke na učestalost depresije. Jogging i trčanje pokazali su najjaču povezanost s učincima na pojavu depresije.

Implikacije u praksi

Učinci vježbanja na prevenciju ili liječenje depresije naširoko su proučavani i dobro su utvrđeni.^1-3Međutim, čini se da je ova studija jedna od prvih koja prospektivno procjenjuje može li tjelesna aktivnost imati zaštitni učinak na pojavu depresije kod pojedinaca s povećanim genetskim rizikom za tu bolest. Ključno otkriće ove studije ostaje da čak i uz povećani poligenski rizik, vježbanje – faktor ponašanja koji se može mijenjati – može imati inverzni učinak ovisan o dozi na rizik od depresije.

Iako ovo konkretno istraživanje nije ispitalo mehanizam pomoću kojeg vježbanje ostvaruje svoje učinke, u literaturi je predloženo nekoliko mogućih mehanizama. Studije sugeriraju da učinci tjelovježbe na depresiju mogu biti posljedica povećane hipokampalne neurogeneze vidljive pri tjelovježbi, kao i protuupalnih učinaka.^4.5Postoje dokazi da akutna upala koja je posljedica vježbanja može potaknuti prirodno protuupalno oslobađanje citokina u tijelu, što dovodi do inhibicije proupalnih citokina povezanih s depresijom.⁶Ovu neuroupalnu hipotezu podupire literatura koja podržava upotrebu dodataka omega-3 masnih kiselina u liječenju i prevenciji depresije.⁷Međunarodno društvo za nutricionistička psihijatrijska istraživanja sada priznaje bazu dokaza za upotrebu omega-3 masnih kiselina, nakon što je objavilo službene smjernice za sigurnu i učinkovitu upotrebu omega-3 dodataka prehrani u liječenju i prevenciji velikog depresivnog poremećaja.⁷

Autori aktualne studije općenito su zaključili da osobe koje se bave 3 ili više sati tjelesne aktivnosti tjedno imaju manju prevalenciju depresije. S postupnim povećanjem tjedne tjelesne aktivnosti, rezultati su se nastavili poboljšavati, što je dovelo do opće preporuke od 45 minuta dodatne aktivnosti dnevno kako bi se postiglo značajno smanjenje rizika od depresije. Ovi su rezultati bili dosljedni kod pojedinaca unutar svake poligenske rizične skupine, tako da se činilo da je tjelesna aktivnost povezana sa smanjenom učestalošću depresije bez obzira na osnovni rizik. I tjelovježba većeg i nižeg intenziteta povezana je s ovim prednostima; Čini se da je najvažniji pokazatelj vrijeme provedeno u tjelesnoj aktivnosti. Kombinirajući ove podatke s prethodno utvrđenim dokazima, vidimo da je najučinkovitija preporuka za depresiju umjerena do snažna aerobna vježba koja se izvodi 3 do 5 dana tjedno tijekom najmanje 6 mjeseci.^6.8

Depresija je vodeći uzrok invaliditeta u cijelom svijetu i povezana je sa značajnim morbiditetom i mortalitetom kao uzrok ili posljedica mnogih drugih bolesti.¹Povećani genetski rizik od bolesti može uzrokovati osjećaj bespomoćnosti kod onih s obiteljskom poviješću bolesti. Ovo je jedno od ključnih područja gdje istraživanje preventivnih i zaštitnih intervencija može biti od nevjerojatne pomoći. U najmanju ruku, literatura poput ove studije može pomoći u borbi protiv pogrešne pretpostavke da se genetski rizici i ishodi bolesti ne mogu promijeniti. Osim toga, poznato je da tjelovježba i tjelesna aktivnost sprječavaju i liječe beskonačan popis drugih zdravstvenih stanja, tako da su pozitivne dobrobiti podržavanja korištenja tjelovježbe kao medicinske preporuke obilne.

Možda će najvažniji rezultat ove studije biti poticanje pružatelja zdravstvenih usluga i zdravstvenih radnika da ne bježe od korištenja tjelesne aktivnosti kao temeljne preporuke za liječenje. Dobro je poznata pojava da pružatelji zdravstvenih usluga imaju inherentnu pristranost protiv gledanja na tjelovježbu kao na održivu opciju liječenja depresije, iako dokazi pokazuju da je njezina učinkovitost jednaka učinkovitosti antidepresiva.²Kako se objavljuje sve više studija, samo je pitanje vremena kada će službene preporuke prepoznati tjelovježbu kao ono što jest – prirodni antidepresiv.

Ograničenja studija

Iako obećavajući i uzbudljiv, rad Choija i sur. neka ograničenja u generaliziranju zaključaka do kojih su došli. Promatrački i neintervencijski dizajn dopušta samo pretpostavku o asocijativnom odnosu, iako postoje prethodne intervencijske studije koje pokazuju pozitivne učinke vježbanja na depresiju. Nadalje, prikupljanje podataka temeljeno na kodovima elektroničkog zdravstvenog kartona (EHR) i anketama koje su sami prijavili relativno homogena skupina visokoobrazovanih pojedinaca europskog podrijetla također ograničava mogućnost generalizacije ovih rezultata na druge socioekonomske ili genetski različite populacije. Međutim, prikupljeni podaci i zaključci čine dizajn studije koji budući istraživači mogu istraživati.